Na početku uvijek pitam vozače da se u 2-3 riječi predstave, pa bi i isto molio i tebe.
Bok, ime mi je Tihomir Kotarski, rođen sam 1983. Od rođenja živim u Zlatar Bistrici i dipomirani sam ing.cestovnog prometa.
Nakon ozljede kuka i ramena prije četiri godine teško se bilo vratiti u formu na razinu s kojim sam zadovoljan. Jednostavno se zadovoljiš jednog načina utrkivanja te nakon godina bavljanja endurom, pa supermotom, povratak na enduro jednostavno više nije bilo ono što ti daje onu potrebnu žar za utrkivanjem. Trenutno je "in" extreme enduro, nešto posve novo, slično enduru ali s puno različitih stvari u kojima sam bio početnik i što mi daje nove izazove i ciljeve.
Kako si se pripremao za utrku i kada si počeo s pripremama?
A za takvu utrku se spremaš od kad ti počinje karijera, potpuno spreman nisi nikad, jedino možeš svaki put biti još spremniji. To potvrđuje i ovogodišnja utrka u kojoj su jedva 4 vozača završila utrku i to zbog toga jer je organizator izbacio zadnju kontrolnu toču a predzadnju skratio. Zadnjih 6 mjeseci sam posebni naglasak stavio na fizičku pripremu, znači trčanje od 10-20km, teretana, istezanja, prehrana. Psihološke pripreme su također bitne jer se prije samog starta utrke doslovce moraš isključiti i ne razmišljati o ničem nego samo o motoru i kako ići sve dalje. O težini utrke svjedoči i to da sam za 4 sata utrke popio oko 5 litara tekućine, 2 energetska gela, dvije tablete grožanog šećera i naravno par limenki Red Bulla.
Ovako zahtjevna utrka zahtijeva i kvalitetnu ekipu oko vozača. Možeš li nam predstaviti ljude koji su bili s tobom ove godine i kako ste to sve organizirali?
Jača logistika je ono što mi nedostaje, ali uspjeli smo to sve nekako organizirati. Na utrku sam krenuo s prijateljem Tomislavom Marićem koji je bio mehaničar, kuhar i fotograf a u boksu smo bili s još dvojicom naših vozača Tomislavom Ostoićem, prijateljem Pajom te Dominicom Tešićem i njegovom curom Majom. Došli smo u srijedu te u nedjelju popodne nakon utrke krenuli doma. Od ostale logistike moram se zahvaliti sponzorima bez kojih moje utrkivanje nebi bilo moguće: Fine Food Mac, Solgar, Valvoline, Moto Špica, Goldspeed, Doma exaust, FWFiters, Obrada metala Mikulec, Kraš.
S kojim motorom si vozio?
Utrku sam vozio motocross modelom KTM SX 300 s brojnim preinakama i dodacima, makar mislim da bi bilo bolje da sam vozio standardni enduro model koji je opremljen anlaserom jer mi je "kurbljanje" SX-a na više mjesta uzelo previše vremena i energije. Na donjoj slici možete vidjeti filter zraka nakon utrke i početno stanje.
Opiši nam malo kvalifikacije, kako to izgleda i zašto je bitno dobiti dobru startnu poziciju?
Prolog je kvalifikacijska utrka koja se vozi dan prije glavne utrke i na kojoj se ovisno o ostvarenim vremenima dobivaju startne pozicije. Za utrku kvalifikacija moraš jednostavno biti malo lud jer voziš po rubu litice i kamenim cestama brzinama većim i od 130 km/h. Tu se traži znanje motocrossa, supermota i endura u jednom.
Na glavnoj utrci se starta iz redova od po 50 vozača koji kreću s razmakom od oko 3-5 minuta. Prednost prvih redova je u tome što nemaju toliko iskopanu stazu i nije gužva od vozača koji zapnu na uzbrdicama. Jednostavno ako nisu u prva tri reda šanse za dobar plasman su male. Moram naglasiti da nije baš niti tako jednostavno ući u glavnu utrku u kojoj vozi 500 vozača, a prijavljenih na kvalifikacijama ima preko 2000. Već je i sama kvalifikacija u glavnu utrku veliki uspjeh.
Kako ti je bilo u utrci? Što ti je bilo najteže, a u kojim dijelovima staze si uživao? Možeš li napraviti malu usporedbu s prijašnjim nastupima?
Prvi nastup na Erzbergu sam imao 2010. godine, ove godine već 5-ti i mogu reći prvi pravi i prvi na koji sam došao spreman kako spada.
Svaki od tih Erzberga je drugačiji, dok je u jednom obilna kiša, u drugom snijeg i hladnoća do ovog sa suncem i temperaturom preko 30 stupnjeva. Jednostavno moraš biti spreman na sve. Krenuo sam od samog starta sigurno i s ne prevelikim forsiranjem. Prije prve kontolne točke uzbrdica je već bila začepljena vozačima koji je nisu uspijeli proći pa je 60-tak njih bilo svukud. Prašina je bila velika pa nisam htio riskirati ozljedu ili neku štetu na motoru koja bi značila odustajanje. Na tome sam izgubio možda 10-tak minuta previše... Uh, da mogu ponovo sad bi ipak išao na opciju "Rizik". Ovu godinu su jednostavno sve kontolne točke bile dosta teže i strmije ali nisam s nijednom imao previše problema. Više je bilo onih usputnih: na ravnici mi se namotala plastična ograda oko zadnjeg kotača, a u jednoj uzbrdici konop pa sam na ta dva beeeeep (sranja :-) izgubio još 10-tak minuta. Zbog tih gluposti u početku sam kasnije ušao u gužvu na jednom brdu na kojem sam 50-tak metara išao skoro sat vremena.
Zanima me kao gledatelja situacija kad recimo u nekom klancu prvi vozač zapne pa ga svi ostali čekaju, da li ti koji čekaju to doživljavaju pod normalno ili te prima nervoza kad vidiš da netko naprijed "dripa" i ne može proći, a tebi prolazi vrijeme? Smiješ li ga u takvim situacijama proći ili čekaš?
Ma u biti ne čekaš ali opet ne možeš se nagurati iza njega jer onda ti je još teže jer krećeš bez brzine koju bi imao da kreneš sa zaletom. Ali jednostavno, to je tako i zato moraš od početka ostaviti što više vozača iza sebe. Recimo, na ovoj utrci je 5 vodećih vozača zapelo u šumskom klancu (kontrolna točka "Downtown") i izvukli su se tako da su jedan drugog vukli van. Na kontrolnu točku su došli s različitim vremenima, a nakon što su se svi izvukli, krenuli su dalje praktično u istom vremenu. U takvom slučaju nema propisane procedure već je jednostavno fer plej u igri i mislim da nitko ne želi pobjedu na takav način, zato su se i dogovorili da svi u isto vrijeme uđu u cilj.
Jesi li se izguštao i planiraš li i sljedeće godine doći na utrku, planiraš li nastupiti na još kojoj ovako velikoj svjetskoj utrci?
Jesam, utrka je u planu i sljedeće godine a na ovu gledam kao na prvu pravu jer sam prvi put došao sa potrebnim znanjem i spremom za napad na cilj. Ove godine me čeka još "Extreme enduro Lika", utrka koja je na svjetskoj razini i gdje će nastupiti sigurno barem 200-njak vozača od kojih neki spadaju u sam vrh extreme endura.
Koliko ja pratim, Erzberg ima odličan marketing i samopromociju, a iz pogleda vozača, je li to stvarno najteža i najekstremnija enduro utrka na svijetu?
Da, utrka je sigurno najteža i najekstremnija na svijetu, jer se vozače koji dođu do cilja može nabrojati na prste, ovaj put na samo jednoj ruci :-)
I za kraj, vidimo li se i ove godine u Zlatar Bistrici na Endurocorssu?
Planiram druženje, ali za sad još neznam točan datum. Imam ideju o natjecanju u 3 skupine po 10 vozača gdje prva trojica idu u finalnu vožnju. Malo jednostavnije nego do sada, ali vidimo se.
Pozzzzzzzzz brrrrrrrrrrap brrrap!!
Tekst: Damir Glavač
Slike: Tihomir Kotarski, Tomislav Marić (Croatia Enduro Lika)
Objavi komentar