Od 18.2-22.2.2025 u okolici talijanskog grada Rapolano Terme je vožena "Race to Hell", offroad utrka za ATV i SSV vozila.
Moglo bi se reći da su je već "tradicionalno", pohodili i hrvatski vozači, ovaj put u najvećem broju od čak 6 vozača. Četvorica su članovi novoosnovanog Off-road kluba iz Marije Bistrice, "Extreme Team BOBER M.Bistrica", Hrvoje Pisk, Mario Kovačić, Alerić Hrvoje i Nikola Milošević. Alerić i Milošević su iz Vinkovaca, ali su članovi kluba. Uz njih su nastupili i dečki iz Umaga, Dragan i Miloš Ivković.
Natjecali su se u dvije klase, jačoj i beskompromisnoj "Spartan", te uvjetno rečeno, nešto lakšoj "Cross-country".
Ekipa iz "Extreme Team BOBER M.Bistrica" je ostvarila sljedeće rezultate:
Cross Country klasa
Hrvoje Alerić: 8. mjesto
Hrvoje Pisk: 22. mjesto
Nikola Milošević: 43. mjesto
Spartan klasa
Mario Kovačić: 16. mjesto
Možemo slobodno reći da je zajednička poveznica svih vozača i njihove odluke za nastup, legenda ovog sporta, Mario Kovačić. On je već nekoliko godina stalni sudionik ove utrke, a uspješno je regrutirao i nove članove!
Mario je ove godine imao problema s kičmom i prehladom te mu je nastup bio upitan do zadnjeg dana. Rezultat mu je ove godine lošiji zbog tih problema, a i spleta drugih okolnosti. Zadnji dan je ostao pomoći vozaču iz Italije koji je imao nesreću na stazi, pa taj dan nije ni završio.
Inače, s obzirom da je ova stranica moj privatni blog, dopustiti ću si dopisati neformalni dodatak da sam saznao da Mario uz sebe ima neke jako bliske osobe koje ne opravdavaju nikakva opravdanja i "kad si tam onda ne kukaj i drži gas, a bilo bi dobro da se vrneš i s peharom". Da, Vesna, tebe gledam :-)
Mario je iznio svoj dojam: "Meni je ovo bil najljepši RTH, bez obzira na rezultat. Društvo je bilo jako dobro, a sklopili smo i mnoga prijateljstva sa vozačima iz cijele Europe!"
S obzirom da ove godine imamo i neke "novake" koji su se prvi put okušali u jednoj "pravoj" utrci svjetske razine, odlučili smo pitati Pisk Hrvoja iz Marije Bistrice o svojim dojmovima, pa evo u nastavku što nam je rekao. Utrka se inače vozi 5 dana, od kojih je prvi dan rezerviran za kvalifikacije, a ostala 4 su utrka.
"- Kao prvo, dobro je da je intervju nekoliko dana nakon utrke, jer mi je trebalo malo vremena da sredim dojmove, a njih je puno i intenzivni su!
Kvalifikacije sam završio kao 30. od ukupno 47 vozača i to mi je bila startna pozicija za prvi dan utrke. Nakon starta na 30. mjestu, 1.dan trke sam završio na 14. mjestu. Prvi put u životu sam vozio na navigaciju, pa mi je i taj prvi dan bio najteži dok se nisam "ušemio" što treba pratiti. Teren je totalno drugačiji nego kod nas i tamo je na bilo kojem putu sve puno kamenja, te je zbog toga jako fizički zahtjevan i nakon prvog dana ruke su odumrle, ali jako sam sretan i ponosan, jer sam prvi dan zavrsil sa 1000 bodova. Inače na trasi ima 1000 točaka koje treba pokupiti, za svaki izgubljeni bod se pada za 5 i vise mjesta. Prvi dan je bio ekstremno težak teren sa puno kamenja i puno križanja koje se preklapaju sa jačom "Spartan" grupom.
Drugi dan je kružna utrka gdje se vozi 93km (2 kruga). Drugi dan sam izgubio 2 boda, ali sam na startnoj poziciji i dalje bio dobar, jer su drugi izgubili vise bodova. Izgubili smo dosta vremena pri pomoći drugim vozačima koji su bili u jako teškoj situaciji, a vozači su bili u problemi, jer je na navigaciji bila trasa za skretanje koja apsolutno nije prohodna, te je jedan vozač zapeo na toj poziciji i bila je potrebna velika pomoć.
Treći dan startam na 14. poziciji i također se vozi kružna utrka od 97 km, no nekih 10 km prije kraja prvog kruga počinje kuhati motor iz tog razloga što mi se pokvario ventilator. Taj dan je za mene bio -1000 bodova i veliko hvala Marku Šimunec i Robi Žibert (Atv Slovenija ) koji su došli po mene i izvukli me iz šume. Taj dan sam mislio da je trka za mene gotova, no uz pomoć jako dobrih prijatelja kao što je Lubomir Kocifaj koji mi je dao snage i ohrabrio me da nije sve gotovo i da će mi pomoći oko popravka, pronalazi drugi ventilator, no na žalost nije odgovarao. No, toliko me ohrabrio da nije sve gotovo da smo nastavili potragu i na svu sreću rezervni ventilator pronalazimo kod Marka Jagera i uz pomoć naše ogromne potpore i čovjeka od velikog utjecaja na zdravlje naših motora, Marka Šimunca, te Nikole Miloševića, taj dan mijenjamo ventilator i ja sam četvrti dan spreman za start!
Četvrti dan je teren zahtjevan i drugačiji. Vozili smo izrazito teške kanjone i nekolicinu teških brda, kao šlag na torti za ova 3 prethodna dana. Teren mi je sjeo i vozim odličan dan, završavam trku i mislim da sam odvozio odlično, ali onda vidim da imam još 8 minus bodova i tu shvaćam da mi je rezultat jako loš i ovo natjecanje završavam na 22. mjestu.
Za prvi put, ova trka mi je donijela puno iskustva i novih prijateljstva. Jednostavno je teško riječima opisati to iskustvo nekome tko to nije probao. Iako sam završio na lošoj poziciji, to mi je samo dodatna motivacija da druge godine idem opet i popravim to!"
Hrvoje je vozio jedan od "slabijih" strojeva, Can Am Renegade od 650 ccm, dok je većina ostalih natjecatelja bila na 800 i 1000 ccm.
Na kraju moramo spomenuti i prateću ekipu iz Marije Bistrice, koja se nije utrkivala, ali je odrađivala svu onu logistiku potrebnu da se vozači mogu čim više koncentrirati na samu utrku.
Damir Muhek, osoba koja je svaki dan spremala obroke kad su se dečki vratili sa trke i koja se predala poslu kako nitko nebi ostao gladan. Matija Pisk, čovjek koji je poslije svake trke oprao motor i bio tu za bilo što da treba, a također je odradio i velik dio posla kod prijevoza motora i također je pomoć kod bilo kakvih problema sa motorom. Zadnji, ali ne zato manje vrijedan, glavni majstor od mehanike, Marko Šimunec. Zahvaljujući njegovom znanju i trudu, mašine su besprijekorno radile, a i kad nisu, on je svaki problem uspješno riješio.
I još bih na kraju teksta, kao autor, htio spomenuti sebe jer mi je ova utrka i brojnost naših vozača, dala novu energiju i probudila me iz spisateljsko-novinarskog, skoro pa višegodišnjeg sna! Samo gasssss!!
Kompletne rezultate možete pronaći na poveznici:
Objavi komentar