Sredinom travnja je završila najteža
ATV utrka na svijetu,
"Hunt The Wolf". Smještena u Rumunjskoj, u pokrajini Transilvanija, ove godine je po prvi put bila cilj pohoda i tročlane hrvatske ekipe
"Polaris Team Croatia - HTW 2019".
Mario Macan,
Željko Kovač i
Predrag Osredečki su bili hrabri sudionici pa ćemo iz prve ruke čuti njihove dojmove o cijelom događaju. Odabrali su srednju klasu,
Crossover, pretpostavljeno najidealniju za prvo sudjelovanje. Razgovarao sam s Predragom koji je u ime cijele ekipe iznio svoj pogled i razmišljanja o nastupu i trci.
Fotografija je uz dozvolu organizatora Cfmoto Hunt-The-Wolf preuzeta s poveznice: originalna fotografija
Nakon 3 dana vožnji na Hunt The Wolf, kakvi su vam dojmovi? Je li bilo onako kako ste očekivali i planirali, je li bilo teže ili lakše od planiranog? Kakvi tereni su vas dočekali, je li to upravo ono za što ste se pripremali? Ima li kod nas sličnih terena?
Dojmovi su izvrsni, jako mi je žao da je utrka prekinuta nakon tri dana, taman kad nam je krenulo i počeli smo se približavat prema prvih 10 profesionalaca. Tereni za vožnju su vrhunski, puno zahtjevniji nego kod nas, sa puno dužim nizbrdicama i uzbrdicama. Neke od njih su duge preko 1000m tako da treba imati pravu koncentraciju i kondiciju za popeti se na vrh, a bogami i spustiti u kanjon, u tok rijeke. Još smo mi to jako dobro odvozili kako smo išli bez nekih većih priprema osim standardnih vožnji koje imamo jedanput - dvaput mjesečno i to rekreativno.
Koliko sam vidio prema snimkama, na trasi je bilo svega, prašine, vode, blata, uspona, nizbrdica, ogromnog kamenja. Što biste izdvojili kao ono što je bilo najzanimljivije voziti, što je bilo teško, a što lako? Je li bilo dosadnih dionica?
Tereni su stvarno zahtjevni i ima ih raznolikih, od makadama, pašnjaka, velikih proplanaka po kojima smo morali voziti po liniji GPS-a. Staza na otvorenom je bila cik-cak izvedena samo da se provjeri praćenje navigacije, a za izlazak od samo 50m van linije GPS-a dobiva se žuti karton i vožnja tog dana je izgubljena, a s dva žuta kartona slijedi diskvalifikacija sa utrke😒😒. Najzanimljivija mi je bila vožnja po šumi gdje nismo toliko trebali pratiti navigaciju jer su se vidjeli tragovi prethodnih vozača, a moglo se stisnuti i gas pošto više volim brzu vožnju nego tehniciranje😄. Bilo je i tehnički zahtjevnih dionica gdje se moralo na milimetar procijeniti stisak gasa da se popne na uzbrdicu, a da se motor ne prevrne natrag. Ti bregovi su bili "mrak", ne samo radi uspona nego i radi velikog korijenja, kamenja pa i šljunkovitog tla tako da su procjene morale biti stopostotne jer su se i najmanje greške skupo plaćale.
Kako su se iskazali Polarisi? Mario je u jednom trenutku rekao "nemam rikverc" i kasnije nešto gledao oko zadnjeg kraja. Što je to bilo?
Da, odmah na početku u prvim kilometrima Mario je ostao bez brzina, mjenjač mu je ostao u položaju za vožnju unazad. Otpustio se vijak koji izlazi iz getribe na polugu mjenjača, pa su se obrisali zubi na poluzi. No kvar smo brzo i trenutno riješili tako da je mogao završiti vožnju. Mario je skinuo tu polugicu i sa kliještama stavio u pogon prema naprijed i tako vozio cijelo vrijeme do cilja. U kampu smo stavili novu polugu mjenjača. Kovača je na početku zezala struja, a taj kvar smo riješili zamjenom reglera i drugi dan akumulatora. Meni je treći dan između prve desne felge i poluosovine ušao kamen iz rijeke i iščupao mi poluosovinu iz kinetičkog zgloba, ali nisam stao, nastavio sam vožnju još 20 km do cilja bez prvog pogona i s manjom brzinom jer mi je poluosovina lupala po vilici.
Željko je imao 850ccm, a ti i Mario 1000ccm quadove pa me zanima jeste li primijetili kakvu razliku, tj. je li Željko osjetio kakav nedostatak od 150ccm? Kakve ste gume imali, na koliko ste ih pumpali? Pumpali ste od oka, ili ste baš ciljano iz kojeg razloga išli na točan željeni pritisak?
Da, Željko je imao 850ccm, ali to se ne primijeti u šumi. Kad bi se utrkivali na otvorenoj cesti onda bi se primijetilo na ubrzanju i krajnjoj brzini. Ja sam vozio rabljene gume ITP Terra Cross, a novi set sa felgama sam imao u pripravnosti, ako ne daj Bože koju prerežem na kamenu. Gume smo pumpali na određen pritisak za takav teren, jer je jako bitno da guma ima što bolji grip i da se ne odbija od kamenja i korijenja, a opet, da se ne precvika. Pumpali smo ih o provjeravali digitalnim mjeračem na 0,30 prve i 0,35 zadnje. Bušenja guma nismo imali.
Jeste li na quadovima imali dodatno hlađenje, s obzirom da je bilo dionica na kojima se išlo dosta sporo jer su bile tehnički jako zahtjevne? Jeste li nakon dnevne vožnje trebali nešto servisirati ili su quadovi bili odmah spremni za drugi dan?
Mi smo bili valjda jedini vozači sa standardnim serijskim tvorničkim quadovima, bez dodatne opreme osim dodatne zaštite podvozja, dok su "profići" imali i preko 7000€ dodatne opreme na svojim quadovima te po dva GPS-a, a mi smo svoje imali posuđene i to pješačke koji nas nisu stigli nit pratiti. Jedino je Mario imao kvalitetniji GPS, zato je i bio prvi u timu pa smo ga nas dvojica pratili. Normalno, nakon svake vožnje trebalo je ispuhati zračne filtere, jer je bilo jako puno prašine i lišća u šumi, zatim natočiti gorivo i provjeriti vizualno motore za drugi dan.
Kako je prošao put do Rumunjske, jeli bilo kakvih problema ili anegdota s puta ili s granice?
Put do Rumunjske je bio dug, barem meni koji sam vozio u oba smjera tamo i natrag jer sam samo ja imao vozačku za prikolicu labudicu. Dečki su si tijekom puta malo i prespavali, a meni je bilo dosadno pa sam pjevao sam sa sobom 😂😂.
Iz Žutnice kraj Krapine smo krenuli subotu u 24:00h, a na cilj smo stigli u nedjelju u 10:30h.
U kampu ste imali rezerviranu poziciju ili kako tko dođe tako si uzme mjesto? Kako je bio organiziran kamp, prehrana, tuširanje, WC-i? Kako vam se čini Rumunjska, jeste li već prije bili u Rumunjskoj?
U kampu si je svatko zauzimao poziciju kako je dolazio, mi smo si sami platili smještaj u bungalovima, lijepe drvene kućice, a u tu cijenu smo imali uključen i doručak u restoranu koji je bio u sklopu tog naselja. Ja sam bio prvi put u Rumunjskoj, također i Mario i Željko.
Na temelju čega ste dobili poziciju na startu svake dnevne trke? Ima li rezultat iz prethodnog dana utjecaj na start drugog dana?
Na startnu poziciju smo trebali ići po datumu uplate kotizacije, ali pošto prvog dana nismo mogli na start radi ne imanja kostobrana za nogavice i koljena, morali smo čekati da su svi otišli na start, a tek onda nam je čovjek koji je to kontrolirao išao otvoriti svoju trgovinu gdje smo ih morali kupiti za 75€ po osobi😛😛😛 i tek tada smo izašli zadnji na start. Prvi dan smo svi skupa startali, Extrem, Crossocer i Adventure, mada neki kažu da to nikad do sada nije bilo tako. Drugi dan smo startali zasebno od Extrema i išli na start po poziciji osvojenoj prvog dana.
Nakon prvog dana ste najviše spominjali GPS i loše čitanje istog? U čemu je bio konkretni problem? Da li ste GPS uređaje tamo dobili ili su to vaši pa ste u njih ubacivali karte?
Da, GPS nam je bilo najslabija karika ove utrke. Morali smo imat svoje, pa smo ih posudili od prijatelja, ali samo Mariov je bio u specifikaciji koja je bila zadovoljavajuća za brzu vožnju. Ja i Željko smo imali pješačke, za planinare i ti jako sporo učitavaju rutu i nisu stigli pratiti našu brzinu kretanja. Kad smo izašli iz šume na proplanak morali smo stati i pričekati nekoga sa boljom navigacijom jer na našoj nije bilo niti rute niti nas. A mala pogreška i skretanje sa zadane rute odmah znači žuti karton. GPS-e smo morali predati dan ranije da nam ukucaju rutu za sljedeći dan, a dolaskom na cilj morali smo ih opet predati u roku 3 min.
Ako sam dobro shvatio, glavni i jedini čovjek koji je napravio i znao rute vožnji je Oliver Renzler, organizator HTW? Znači karte su vam za GPS bile dostupne tek prije samog starta trke, svaki dan posebno? Rekli ste da ih je on znao mijenjati na dnevnoj bazi? Objasnite mi malo taj dio.
Da, za rute je glavni bio Oliver. Svako jutro smo u 08:00h imali sastanak i nakon njega smo podigli GPS-ove, montirali ih na quadove i za 15min startali. Ruta se prvi dan vozila u jednom smjeru, drugi dan u kontra smjeru, a treći dan nova ruta. Četvrti dan bi se ova zadnja vozila opet u kontra smjeru, a kažu dečki koji su nastupali i lani da je Oliver ove godine toliko digao ljestvicu težine rute, da to što je lani bio Extrem, to je ove godine bio Crossover.
Kad smo se dotakli Olivera Renzlera, Talijana koji već godinama živi u Rumunjskoj, kakav je vaš dojam o njemu? Meni se čini da je on jedan jako zanimljiv lik, jako stručan i detaljan u tehničkim stvarima i čovjek koji želi biti prisan s vozačima. A opet s druge strane, vrlo je ozbiljan i "opasan" što se tiče trke. Vidio sam i da je jeo ajvar s vama. Kako je došlo do te "gastronomske" suradnje?
Pa, meni osobno on je jedna normalna osoba, komunikativna, spremna na sve, a ne zanemaruje niti financijsku stranu cijele priče gledano s njegove pozicije 😂😂. Prvi dan je došao do nas na razgovor pošto smo nas trojica prvi Hrvati koji su krenuli na taj izazov da se iskušamo nakon 13 godina postojanja HTW, pa smo ga nakon intervjua ponudili delicijama koje proizvodimo ja i moja supruga, prezbuštom, špekom, kobasicama, ajvarom i pićem, što nikako nije mogao odbiti :-)
Na žalost, moramo se dotaći i nesretnog događaja u kojem je poginula engleska natjecateljica Katie Amelia Hodgson, kad se prilikom jednog spuštanja na nju prevrnuo quad, radi čega je utrka na kraju ranije prekinuta. Vi ste se spuštali po toj strmini pa kako komentirate taj događaj?
Taj dio se zove Killer Hill (brdo ubojica) i tu treba stvarno biti jako koncentriran. Vidi se i po filmovima s te pozicije, koliko se tu prevrnulo vozača.
Katie je tu, na žalost, očito imala premalo snage jer cijeli quad treba jako držati rukama i nogama, treba ga fizički centrirati i usmjeravati da ne zanese na bok, a što se njoj i desilo. Počeo ju je rolati i prešao je quad preko nje i tako je zadobila unutarnje krvarenje nakon čega je brzo preminula. Nažalost, ni helikopter koji je stigao i odvezao je u bolnicu, nije pomogao.
Na nekom portalu sam vidio, po meni senzacionalističke napise, da organizacija nije bila baš najbolja, tj. da je tako svake godine, iako sam vidio na ne znam koliko mjesta, gdje organizatori govore da je utrka opasna, da svi voze na vlastitu odgovornost i slično... Kakvi su vaš dojmovi o organizaciji? Jeste li vi imali kakvo plaćeno zdravstveno ili kakvo drugo osiguranje za inozemstvo?
Oliverovu organizaciju sam već na početku ukratko opisao. Moramo pohvaliti rute koje su stvarno vrhunske i svaka čast organizatoru na izboru. No, kad ima pravog terena onda nije niti toliki problem složiti vrhunsku rutu.
Dio koji nam se baš nije svidio odnosi se na par detalja nakon trke. Voljeli bi da smo na kraju dobili bar nekakvu potvrdu o sudjelovanju, nekakv dokument da smo završili trku. Kod nas se na druženjima obično dobije i nekakva majica kao znak dobre volje od organizatora. Taj dio nam se baš ne sviđa, očekivali smo tih par sitnica, da će barem te nekakve diplome dati otisnuti. Nagrade za osvojene pozicije bi također mogle biti malo izdašnije.
Mi smo si sami platili i osiguranje za vrijeme dok smo bili izvan Hrvatske.
Prema mojoj ocjeni, rekao bi da ste ostvarili odličan rezultat za prvi put, sredina Crossover klase. Kako biste vi ocjenili svoj nastup? Jeste li možda negdje mogli bolje ili ste negdje prošli lošije nego ste očekivali?
Mogli smo puno bolje da smo imali bolje navigacije, ali što se tiče svega ostalog mi se osjećamo kao Pro klasa! Ja sam jedno vrijeme bio i prvi dok je bilo traga po šumi, a čim sam došao na čistinu morao sam pustiti druge vozače naprijed jer mi navigacija zbog sporosti nije dovoljno brzo učitavala rutu, vozili smo se 40 minuta s njima. I kad su mi dečki dizali palčeve onda znam da je to bilo to po što sam išao tamo da vidim u kojem sam rangu.
Recimo na Killer Hillu smo se nas trojica spustili bez ikakvog čekanja i oklijevanja i po tome vidim koliko smo sposobni vozači. Dok su se neki vozači vješali kolegama iza po quadovima i davali im protuuteg i izvodili svašta, mi smo prolazili uspone bez ikakvih poteškoća gdje su se i profići vitlali, stajali i skakali s quadova.
Na fejsu sam vas zafrkavao da su Željko i Predrag dokaz da ima života i iznad 50-te :-) Kako se pokazala vaša kondicija za ovu trku? Treba li pri treningu obratiti pažnju na nešto posebno? Spominjali ste umor ruku? Dehidracija? Mario je spominjao 2.5 litre vode prvi dan...
Normalno da treba imati treninga i kondicije, ovo su ipak trke, a ne druženja po šumi kakva smo mi radili, npr. 5-10km vožnje, pa odmor pol sata, pa opet tako. Na HTW je tempo ubitačan, bez stajanja i prvi dan su nam htjele podlaktice eksplodirati, mišići su se ukrutili, prsti zgrčili, nismo mogli niti gas stiskati, a niti kočnice. To što sam rekao na početku, dolovi i bregovi su dugi ko ponedjeljci, preko kilometra i treba se držati čvrsto za volan. Prvi dan smo ja i Željko krenuli sa vodom, ali su nam se ruke počele tresti od slabosti. Zato smo drugi dan mi sebi složili bambuse! Miki moj, odmah je to bila druga priča!
Prvi dan ste pomogli nekolicini vozača koji su zapeli ili se prevrnuli. Kakav je općenito fair play na utrci, ima li međusobnog pomaganja i druženja ili svatko gleda sebe? Vidio sam da ste vas trojica vozili u grupi, da li su i drugi vozači ili je išao svatko za sebe? Kakva je atmosfera u kampu prije i poslije utrke, druže li se ljudi, ima li kakve zabave?
Da, puno vozača smo pomogli vitlati, gurati i okretati na kotače jer nismo toliko grizli na rezultat, rutu tog prvog dana smo više odvozili iz znatiželje da vidimo terene. Ali treći dan, kad smo stekli malo prakse, vidjeli smo da možemo i jače, krenuli smo puno žešćom tempom i agresivnijom vožnjom. Vozilo se pojedinačno svatko za sebe, samo smo nas trojica bili kao tim pošto smo bili prvi put i nismo poznavali rutu, pa da možemo jedan drugom pomoći. Odvozili smo sve od prve, bez ikakvog razmišljanja bude li išlo ili ne bude. Gas i iskustvo nas je samo izvuklo😄.
Kao pravi Zagorci koji se svugdje druže i naprave feštu, bilo smo dobri sa svima, samo na žalost desilo se na kraju to što se desilo s tom nesretnom curom i sve se to pretvorilo u plač i bol.
Kakav je vaš opći dojam o trci, o organizaciji? Biste li došli opet, tj. da li možda već sad razmišljate o ponovnom dolasku?
Obavezno bih ponovio i to puno žešće, samo ako bude sponzora jer to su preveliki izdaci za nas obične smrtnike😂😂.
Možete li usporediti ovu trku s dešavanjima kod nas?
Isto imaju problema sa dijelom lokalnog stanovništva i policijom. Koliko sam shvatio, mislim da mu je to (Oliveru) zadnja utrka u toj regiji i da se opet seli na drugo područje. Čak razmišlja o Hrvatskoj jer nas je pitao za Liku, ona ga zanima, a živi bili pa vidjeli.
Da li ste se uspjeli pokriti financijski?
Ja sam sebi doplatio još upad i kotizaciju 1500kn plus sve financije u Rumunjskoj, gorivo utrke i put u Rumunjsku, dva tanka kombija i sve troškove oko quada, guma i dijelova. Što se tiče troškova, sve smo si plaćali sami, od pregleda doktora 20€, od EKG-a 25€, od licence za vozača utrke 45€, od smještaja to niti ne znam koliko, preko goriva i sveg ostalog. Organizatoru ostaje kotizacija od 900€.
Prosječna brzina u principu nije velika, uglavnom ste brže mogli voziti na kraćim dijelovima koji spajaju ove zahtjevnije? Jeste li vozili sa zadnjim pogonom ili 4x4?
Bilo je dobrog "španunga" po šumi i prerijama. Ne znam za dečke, ali ja sam vozio 80% 4x4, imam takav stil vožnje. Čim se skinem sa makadama uključim 4x4, jer Polaris ima sistem da si sam ukopča prvi pogon kad mu treba i isključi kad ne treba. Samo zadnjim pogonom sam vozio treću vožnju zadnjih 20km, kad mi je prva poluosovina iskočila iz kinetičkog zgloba, ali nisam primijetio neku razliku jer je baš bio takav teren da prvi pogon nisam ni trebao.
Kakve ste osjećaje imali za vrijeme vožnje po tako zahtjevnim terenima s puno vozača, strah, adrenalin, uzbuđenje ili ste bili smireni? Kad u koloni voziš za nekim, dobiješ li želju proći ga pa makar i bilo opasno, čekaš grešku ili zaključiš da je dovoljno brz da se ne isplati riskirati? Odnosno, da li vam je bilo važnije proći sve dionice pa makar bili mjesto-dva niže, nego više riskirati za bolju poziciju?
Bili smo puni adrenalina od samog pokreta iz Hrvatske, a da ne pričam svako jutro pred start 3-4 puta se išlo na WC od nervoze i uzbuđenja. Treći dan, kako smo sticali praksu, to je već po malo nestajalo i taman kad smo se ufurali onda je bio prekid. Kad si u koloni ne možeš baš pretjecati jer je takav teren, a na otvorenom svi znaju stisnut gas. To je trka na sreću, pređeš nekog ako mu stane motor ili promaši stazu ili prolaz, pa ti to skužiš i dok se on okrene i vrati na poziciju gdje je promašio, ti si već ispred. A da te adrenalin pere, pa ga odereš i pređeš, to je uvijek u srcu, pogotovo na startu. Ako si na boljoj startnoj poziciji odeš naprijed pa te kasnije ne koče ovi koji nemaju "hupača" pa čekaju baš na svakoj nizbrdici bi li se spustili ili ne. Kad si naprijed sa profićima onda samo njih pratiš, niti ne trebaš GPS 😂. Tako sam ja vozio treći dan.
Biste li nešto promijenili, bili pametniji u nečem da sad još jednom krećete sa starta?
Promijenio bih jedino GPS za kvalitetniji i same gaaasss 😂😂😂😂. To i namjeravam sljedeće godine ako bude zdravlja i novaca!
Detaljnije informacije o utrci možete pronaći na službenoj stranici:
CFMOTO - Hunt The Wolf - WWW
Fotografije s utrke možete pronaći na facebook stranici organizatora:
CFMOTO - Hunt The Wolf - Facebook
Video materijale s utrke možete pronaći na Youtube kanalima naših vozača:
Predrag Osredečki Youtube
Mario Macan Youtube
Mario Macan, lijevo. Mario Kovačić, desno.
Mario Kovačić
Mario Macan
